Lendri: Budućnost je moj omiljeni klub, "Moraču" i navijače ću pamtiti dok sam živ
slika 02.12.2020. 13:00 h
Naš bivši košarkaš i šampion ABA lige iz sezone 2017/18 u razgovoru za naš sajt pričao je o mnogim temama iz svoje karijere.

-Kajl, rođen si u Kalgariju, u trenutku kada Leni MekDonald predvodio najuspješniju eru Kalgari Flejmsa (hokej ekipa koja se takmiči u NHL) do prvog i jedinog Stenli kupa u istorji franšize.  Tada si imao tri godine, i vjerovatno su ti ostale neke uspomjene u sjećanju. Kako si se ti odlučio ipak za košarku? Jel postojala želja prvo za hokejom?

Probao sam sve sportove dok sam odrastao. Igrao sam fudbal, bejzbol, hokej, odbojku i košarku. Odluka je na kraju bila laka, pošto su svi u mojoj familiji igrali košarku. Majka mi je igrala za juniorsku reprezentaciju Kanade. Moj stariji brat je takođe igrao košarku na jednom kanadskom koledžu. Meni je košarka bila najzabavnija za igru, a i u odabiru sporta je pomoglo to što sam u košarci bio poprilično dobar.

 

-Završio si srednju školu Bišop Grandin. Poznata po sjajnom horu, sekciji za teatar, kao i školskom orkestru. Kako momak iz jedne takve škole dobije šansu za NCAA-om, i Univerzitetom iz Sjeverne Arizone, popularni Lumberjacks-i?

Moja srednja škola je u suštini bila obična. U to vrijeme u Kalgariju nije bila ni jedna škola koja je bila profilisana kao sportska. Ja sam s druge strane dosta trenirao i radio na svojoj igri, a košarku sam tokom ljeta igrao sa klubovima iz Kanade. Kad sam napunio 17 godina dobio sam poziv za regionalnu reprezentaciju, i igrali smo na turniru u Sijetlu. Tu je trener Sjeverne Arizone imao prilike prvi put da me vidi.

 

-Četiri godine ostaješ u Sjevernoj Arzoni. Da budemo iskreni, koledž nema neku bogatu košarkašku tradiciju, ali ti si tamo napredovao iz sezone u sezonu. Na kraju si kao senior bio lider u poenima i skokovima u plavo-zlatnom dresu. Kako bi nam opisao svoje iskustvo u NCAA?

Moje iskustvo u Lamberdžeksima je bilo sjajno. Kada sam tek došao, niko nije imao od mene neka velika očekivanja. U prvoj godini su me zamislili kao nekoga ko će da presjedi sezonu na klupi, a kao igrač da učestvuje samo na treninzima.  Međutim u predsezoni se moj naporni rad isplatio. Pokazao sam se dosta boljim nego što su očekivali i u prvoj sezoni ne samo da sam igrao, nego sam bio i starter na većini utakmica. U te četiri godine, koje sam proveo tamo, imali smo dobar tim. Od moje sofomor sezone do seniorske, uvijek bi bili prvi ili drugi u svojoj konferenciji tokom regionalne sezone, i svaki put smo završili u finalu svoje konferencije. Stvarno smo imali sjajan tim, i još uvijek sam u kontaktu sa dosta saigrača sa kojima sam igrao tih godina. Sa Stivom Sirom igram profesionalno zadnje dvije godine 3x3 basket.

 

-Nakon koledža odlučio si da košarka definitnvno bude tvoj poziv. Prva evropska ekipa je bila Sportino Inowrocław iz Poljske. Jedna mlada ekipa, koja je postojala tek šest godina kada si potpisao za njih. Kako je došlo do toga da potpišeš tamo?

Pa ja sam u stvari prvo potpisao za njemačku ekipu iz Bundeslige, Nordlingin Džajentse. Oni su tek zapravo bili ušli u Bundesligu. Došao sam kod njih na pripremu, ali se nakon tog probnog roka nisu nažalost odlučili za saradnju. Potom sam otišao u Švajcarsku, kod već pomenutog saigrača sa Sjeverne Arizone, Stiva Sira, kako bih probao da ostvarim angažman. Tada je stigla ponuda iz Poljske, i nakon savjeta još jednog saigrača sa koledža, o Poljskoj ligi, generalno, odlučio sam da bi to mogla da bude dobra liga da počnem svoju profesionalnu karijeru.

 

- U toj jednoj sezoni bio si ubjedljivo najbolji igrač. Imao si utakmice sa 26 poena i 14 skokova, ili sa 10 poena i čak 25 skokova. To te je preporučilo da te Kris Finč, sadašnji pomoćnik u Nju Orelans Pelikansima pozove na dva mjeseca u belgijsku ekipu Mons Enoa. Tamo te je dočekalo dosta igrača sa američkog kontinenta, od kojih su neki i danas aktivini u Evropi (prije svih Kejleb Grin), uspjeli ste te sezone da budete drugi. Međutim nakon ta dva mjeseca prelaziš u Češku, tačnije Orlove iz Prostjejova. Kakve su ti prve imresije bile u Češkoj?Priznaj tu zemlju si odabrao zbog jake hokejaške tradicije?

Češka je stvarno, prije svega jedna predivna zemlja. Prostjejov je lijep gradić, i stvarno sam uživao u vremenu koje sam proveo tamo. Svakako je pomoglo to što se radilo o zemlji sa jakom hokejaškom tradicijom. To me je često dovodilo u odlične rasprave sa lokalnim stanovništvom o tome koja zemlja je veća hokejaška sila Kanada ili Češka. Na moju sreću, dok sam igrao za Prostjejov, Kanada je 2010. godine uzela zlato na Zimskim olimpijskim igrama (održane u Vankuveru), pa je to dosta pomoglo mojoj priči da smo najveća hokejaška sila.

 

- Tvoji nastupi u Češkoj tokom tri sezone, bili su ponovo impresivini, bio si prvi po poenima, skokovima, a i definitivno si se profilisao kao dobar defanzivac. Ipak tri godine, tri druga mjesta. Nimburk je bio na kraju ipak stepenik više?

Nimburk je stvarno bila odlična ekipa, i dalje su neprikosnoveni u Češkoj. U mojoj drugoj sezoni za Orlove, imali smo baš dobar tim i odličnu sezonu u Evročelendž kupu. Dobili smo Krku iz Novog Mesta te godine, koje je tada trenirao Aleksandar Džikić, i koja je kasnije osvojila to takmičenje, kao i ekipu Lokomotive iz Kubanja. U finalu Češkog prvenstva imali smo seriju 2:2 protiv Nimburka, ali su nas povrede desetkovale u majstorici. I dalje sam razočaran zbog toga što te godine nismo uzeli titulu.

 

-Dobre partije u Češkoj preporučile su te za Trijumf Ljuberci, ekipa koja će kasnije da se preseli u Sankt Petersburg i da postane današnji Evroligaš Zenit. Sedam godina si proveo tamo. Možemo li reći sada kada pogledaš unazad da je Zenit tvoj tim?

Imao sam divne godine provedene u Rusiji, i imao sjajne saigrače i jak tim. Međutim, ovo ne kažem samo zato što radim intervju sa vama, ali moj najmiliji klub za koji sam igrao je definitivno Budućnost. Ta sezona, koju sam proveo u Crnoj Gori, je bila zasta nešto posebno. Od trenera, do svih saigrača, nikad ništa slično nisam doživio bilo gdje da sam igrao.

 

-Sve godine provedene u Rusiji radio si pod jednim trenerom Vasilijem Karasevom. Kakva je bila saradnja sa njim?

Imao sam sreću da sarađujem sa trenerom kakav je Karasev. On je i sam bio, prije svega odličan igrač, pa je svoje košarkaško znanje prebacio i na trenersku poziciju, i bio jedan od boljih trenera. Poklopilo se da je moja igra bila perfektna za stil igre koji je on preferirao. Nas dvojica smo se sjajno slagali i van terena. Bili smo baš bliski, i dosta vremena smo provodili zajedno. Smatram ga za jednim od najbližih prijatelja, i zahvalan sam mu na tih šest sezona koje smo proveli zajedno.

-Koliko znači za jednog košarkaša da ima konitinuitet rada sa jednim trenerom?

Pa mislim da je sjajno imati taj vid kontinuiteta u saradnji. Pogotovo u Evropi, kada dolaziš sa strane, prava je rijetkost da toliko vremena igraš za jednog trenera. Ponavljam, mislim da sam imao sreću da igram u Zenitu toliko dugo. Možda sam lično očekivao i nadao se da će ta saradnja i duže da traje, ali su mi oni nakon šest godina igranja zahvalili na saradnji. U početku sam bio veoma razočaran, ali onda je ispalo sve sjajno po mene, jer sam iduću sezonu dobio priliku da zaigram za podgoričku Budućnost.

 

-Da li je sin Sergej Karasev, imao protekciju kod oca?

Pa Sergej je definitivno imao par akcija, koje su crtane za njega. 

 

- Tokom šest sezona kroz ekipu Zenita  je prošlo dosta talentovanih i velikih imena evropske košarke, braća Kulagin, Kori Higins, Stefan Marković,  Evgeniji Voronjov, Demonte Harper, Janis Tima, Aron Vajt, Rajan Tulson. Ko ti je ostao u sjećanju kao najbolji timski kolega, s kim si najviše provodio vremena?

Imao sam priliku da sarađujem sa odličnim igračima i sjajnim ljudima. Sa nekima od njih sam i dalje u kontaktu. Što se tiče najboljeg saigrača iz Zenita, onda je to definitivno Stefan Marković. Mislim da je ta 2016. godina, koju je proveo s nama, bila njegova najbolja košarkaška sezona. Osvojio je srebro na Olimpijskim igrama u Riju, sa reprezentacijom Srbije. A onda je imao sjajnu sezonu za nas. On je baš dobra osoba, i ne vjerujem da ćete naći ijednog njegovog saigrača da ima išta ružno za njega da vam kaže. Saigrač sa kojim sam najviše vremena proveo u Rusiji je Rajan Tulson. Bili smo cimeri dvije godine u Zenitu, i ostali smo jako bliski. I dan danas se čujemo gotovo na dnevnoj bazi.

 

-Sa ruskom ekipom si bio godinama sam vrh ruske košarke, nekako je treće mjesto bilo "rezervisano" za vas. Stigli ste i do finala EuroČelendž kupa gdje ste na kraju izgubili od Ređo Emilije 2014. godine (za koju je tada nastupao Amedeo Dela Vale). Koliko je CSKA "nedodirljiv" u Rusiju za druge ekipe, sa tvoje tačke gledišta?

Imali smo dosta dobrih sezona, i često smo nadmašivali očekivanja osvajanjem tog trećeg mjesta. VTB liga je dosta teška, sa puno igrača top klase. Ali CSKA je stvarno bila daleko najbolja ekipa, i kao što ste vi sami rekli "nedodirljiva". Imali su uvijek najveći budžet, i uvijek su najbolji ruski igrači bili kod njih. Na tu grupu ruskih igrača imali su standardno i najbolje strance, pa su tako bili ekipa koju je nemoguće pobijediti. Sjećam se da su konačni format promijenili sa plejofa u Final 4 format, na jednu utakmicu, kako bi se dobila neka šansa, ali svejedno na kraju je uvijek pobjeđivao CSKA.

-Sudbina je htjela da si tokom svoje kampanje sa Zenitom čak 4 puta odmjerio snage sa Budućnosti. Prvi meč 2013. Budućnost vas je poprilično nadigrala, i na kraju ubjedljivo slavila (90:69), ali naredna tri meča pripala su vama. U dvomeču iz 2016. bio si jedan od najzaslužnijih za trijumf svoje ekipe. Punio si skoro svaku statistiku. Nas posebno boli poraz u Morači košem Markovića sa  zvukom sirene 7. decembra 97:95.  Kakvo ti je sjećanje sa tih duela protiv Budućnosti, i kako si reagovao kad je stigao poziv našeg kluba da zaigraš za nas?

Bio sam uzbuđen kad je poziv iz Podgorice stigao. Sjećam se tih utakmica, protiv Budućnosti, i koliko je teško bilo igrati protiv njih. Kad su me kontaktirali, znao sam da moj stil igre može super da se uklopi.

 

-Kod nas si proveo samo jednu sezonu, ali to će biti i tvoja, ispostaviće se na kraju jedina sezona sa osvojenim trofejom, pošto si osvojio ABA ligu. Šta ti prvo padne na pamet sada kada pogledaš na tu sezonu?

Kao što sam i prije rekao. Ta sezona mi je daleko najdraža u karijeri. Kada pogledam sada i kad vratim vrijeme, toliko je nekih trenutaka iz te sezone sa Budućnosti, koje mi stave osmjeh na lice. Od Uprave, do trenera i osoblja, preko igrača i navaijača. Nevjerovatni momenti i sezona koju ću da pamtim dok sam živ.



 

-Kako ti se svidjela Podgorica kao grad?

Podgorica je divan grad, i pružila je sve što je potrebno meni i mojoj porodici. Živjeli smo u Siti kvartu, i sve nam je bilo blizu. Moja porodica je pogotovo bila oduševljena činjenicom da smo bili blizu moru, pa smo tako često pravili mini izlete do plaže kako bi se kupali i opuštali.
 

-Ima li koje posebno mjesto da nosiš u srcu iz glavnog grada Crne Gore?

Na ovo pitanje postoji samo jedan pravi odgovor, a to je dvorana "Morača". Nikad neću zaboraviti naše utakmice. Navijači i cijela atmosfera su fenomenalne, nešto što nikad prije i nikad poslije nisam osjetio, i ponavljam nikad neću zaboraviti.


 

-S kojim igračem si izgradio najbolji odnos u Budućnosti?

Sa svima sam se slagao odlično. I dalje se čujem sa dosta igrača iz te šamionske ekipe. Ali ako bi morao da biram samo jednog, onda bi to bio NIkola Ivanović. Bli smo cimeri te sezone, i provodili smo dosta vremena zajedno. I dalje pričamo, i presrećan sam što vidim da i ove godine igra sjajnu sezonu.

 

-Iako si igrao samo jednu sezonu za "plavo-bijele" na glasanju si izabran za tim dekade Budućnosti. Navijači su te obožavali, cijenili su tvoju požrtvovanost i tvoje zalaganje na terenu. Bilo je povika "Lendri kao da je rođen u Staroj Varoši".  I u Rusiji te smatraju za jednog od najboljih igrača u istoriji Zenita. Koliko ti znači sada to što su navijačima uspio da uđeš pod kožu, i što i danas rado sjećaju tvojih nastupa?

Za mene je to velika čast, kad navijači imaju tavko mišljenje o meni. Znate ja nikad nisam bio najtalentovaniji igrač, ili neko ko je atleta, pa sam te svoje nedostatke morao da nadoknadim napornim treningom, koliko je god to bilo u mojoj mogućnosti. Meni nikad nije bila važna moja statistika, uvijek sam želio prije svega pobjedu tima. Tako da ako to znači da treba da postavljam blokove da bi omogućio saigračima bolje pozicije za šut, ili skok, onda bih to radio.

 

-Nakon Budućnosti igrao si za reprezentaciju  Kanade, a onda si napravio pauzu u profesionalnoj košarci. Ipak ostao si aktivan u basketu 3x3. Možeš da nam kažeš nešto više o tome?

Pa poslije te sezone, imao sam neke lične stvari da sredim sa porodicom, i oko kojih sam morao da posvetim dosta pažnje i vremena. Moja supruga i ja smo odlučili da bi najbolja stvar bila da se preselimo u Kalgari. Nacionalni tim me je zvao da igram za njih tokom kvalifikacionog ciklusa, i kako je to iziskivalo mali vremenski period odvojenosti od kuće prihvatio sam. Stiv Sir me je poslije ubijedio da igram basket 3x3. Turniri su se igrali mahom tokom vikenda, pa bi tako samo na kratko bio udaljen od porodice. Ti turniri su imali kao nagradu mogućnost da predstavljam Kanadu na Olimpijskim igrama. Mnogo smo truda uložili u to i uspjeli smo da Kanadu doguramo do Olimpijskog kvalifikacionog turnira, koji bi trebalo da se odigra u maju 2021. u Australiji.

-Nakon dvije godine pauze ponovo si aktivan, ovog puta u ekipi Otava Blek Džeksa, igrate u CEBL (Kanadska elitna košarkaška liga), Zadržao si sjajnu učinkovitost pa imaš i najbolji prosjek u ekipi sa 60 odsto šuta iz igre. Kako je ponovo vratiti se košarci?

Super je igrati košarku u CEBL ligi. Mislim da čelni ljudi lige rade dobar posao, i da se napravila svojevrsna kompetativna liga u Kanadi. Nisam nikada u suštini prestao košarkom da se bavim. Igram basket 3x3, igrao sam za košarkašku reprezentaciju Kanade FIBA prozore u kvalifikacijama. Dobio sam i pozivnicu da nastupam za tim na Mundobasketu u Kini, ali sam morao da odbijem jer se podudara sa mojim obavezama u 3x3 ekipi. 

 

-Pričao si uveliko, da nakon igračke karijere definitivno bi želio da se oprobaš i kao trener. Ako se karte otvore, da li bi mogli da te vidimo jednog dana u Evropi, i što da ne Budućnost Voliju?

Već sam počeo da se povremeno bavim trenerskim poslom na Univerzitetu u Kalgariju. Imam još dosta toga da naučim, i postignem kako bi mogao ozbiljnije da se bavim trenerskim poslom. Plan mi je da ostanem u Kanadi dok god mi djeca ne porastu, a nakon što oni krenu na koledž, ko zna. Bila bi stvarno nevjerovatna i sjajna stvar da jednog dana budem trener u Budućnosti.

 

-Za kraj, jedno pitanje van košarke. Svoju suprugu si upoznao u Rusiji, i među vama postoji veliko hokejaško rivalstvo. Ko u zadnje vrijeme ima više razloga za slavlje, s obzirom da je Rusija osvojila posljednje OI?

Moja supruga misli da ima više povoda za slavlje. Ali i ona zna da je Rusija osvojila posljednje olimpijske igre, samo zato što većini igrača iz NHL lige nije bilo omogućeno da igraju.

 

-Kada će tim iz Kanade ponovo osvojiti Stenli kup gdje se čeka na kanadskog šampiona već punih 27 godina?

Sa ove tačke gledišta, teško je to pogoditi, Nadam se samo da će to biti Kalgari, ali se sve bojim da će proći još dosta vremena.

 

-Kajl drago nam je da smo imali priliku da pričamo sa tobom. Želimo ti puno sreće I uspjeha kako u košarci tako i u privatnom životu.

Hvala vama što ste me kontaktirali, i što smo imali ovaj intervju. Zahvalite svim navijačima Budućnost Volija koji su mi ovih godina pisali, i koji bi uvijek lijepo pričali o meni i mojoj porodici. Mi smo familijarno uživali u Podgorici, i radujemo se da je ponovo posjetimo jednog dana. Srećno timu u nastavku sezone, gledam, pratim, i navijam svim srcem za vas.

 

Interview by L.V.

bmw
KKBOneteam
202222
one team 2020

Prijavite se na naš njuzleter:

Pratite nas:

© All rights reserved 2017 Budućnost VOLI, Powered by Amplitudo